Plinije Stariji u djelu Naturalis Historia (XV,8) po kvaliteti maslinovog ulja uspoređuje Istru s Beticom, pokrajinom u južnoj Španjolskoj.
Marko Valerije Marcijal u drugoj polovici I. stoljeća uspoređuje plodnu Kordobu s uljem iz istarskih amfora: “Uncto Corduba laetior Venafro, Histria nec minus absoluta testa” (Kordobo, koja si rodnija od uljevitoga Venafra, savršena koliko i ulje iz Istre).
Marko Gavije Apricije u prvom je stoljeću napisao traktat o kulinarskim vještinama (De re coquinaria, 14). U pisanju uputa za pravljenje ulja nadahnjuje se upravo istarskim uljem.
Ulje je, poput mirodija, stoljećima bilo sredstvo razmjene, a tome svjedoče nalazi amfora s utisnutim imenom vlasnika. Amfore Gaija Lecanija Bassa, konzula iz Fažane iz 64. godine, pronađene su u Padskoj nizini, ali i u pokrajini Norik, u Grčkoj i Kartageni. Prenosi nam Plinije Stariji da se istarsko ulje smatralo slabijim po kvaliteti tek od ulja iz Venafra u regiji Kampanija, ali daleko boljim od ulja iz Betice, sadašnje Andaluzije.
U Istri XVII. i XVIII. stoljeća, pod vladavinom Presvijetle Mletačke Republike, ulje je bilo glavni poljoprivredni proizvod i izvor dohotka duždeve vlade koja je nametala visoke poreze; više od 75 posto prihoda dolazilo je od oporezivanja ulja, a tek manji dio od poreza na vino, drvo i ribu.
Dokumenti Istarskog agrarnog društva govore nam da je u razdoblju od 1771. do 1794. godine proizvodnja ulja doživjela velike promjene uvjetovane klimatskim (ne)prilikama. Izuzetno sušne godine smanjile su prinose s 20.468 na 1050 orni (orna=stara venecijanska mjera).
Atlas pokrajine Venezia-Giulia, koji je uređivao Cesare Battisti, pisao je da je na početku Prvoga svjetskog rata u Istri bilo 730.000 stabala maslina, odnosno 1.670.000 uključujući Trst i kvarnerske otoke. Bile su tada i 182 uljare.
U svom djelu Eliografia istriana, objavljenom 1902. godine, Carlo Hugues opisuje i klasificira čak 30 sorti maslina na ukupnoj površini od preko 10.000 hektara.
